Prvo poglavlje

Kad sam već mislila da mi dan nikako ne može biti gori nego što već
je, ugledala sam mrtvog tipa kako stoji uz moj ormarić. Kayla je mljela
i mljela svoje uobičajeno kajlanje, pa ga nije ni primijetila. Ispočetka.
Zapravo, kad se sad toga sjetim, nitko ga drugi nije primijetio sve dok
nije progovorio, što samo pruža dodatni i tragični dokaz moje frikovske
nesposobnosti da se uklopim.
“Ne, al ono, Zoey, kunem ti se Bogom da se Heath nije toliko napio
nakon utakmice. Fakat ne bi trebala bit tako stroga prema njemu.”
“Aha”, rekla sam, ne slušajući je. “Baš.” Zatim sam zakašljala. Opet.
Bilo mi je koma. Sigurno sam pokupila ono što gospodin Wise, moj ne tek
blago poremećeni profesor iz napredne biologije, zove tinejdžerskom kugom.
Ako umrem, hoću li se time spasiti od sutrašnjeg testa iz geometrije?
Vrijedi se nadati.
“Zoey, molim te. Slušaš ti uopće mene? Mislim da je popio ono samo
četiri – nemam pojma – možda šest piva, i možda ono tri žestice. Al totalno
nije stvar u tome. Sigurno ne bi popio skoro ništa da te tvoji debilni starci
nisu prisilili da odeš doma odmah nakon utakmice.”
Razmijenile smo napaćen pogled, potpuno se slažući oko najnovije
nepravde koju su mi nanijeli mama i poočaj, za kog se udala prije tri istinski
duge godine. A onda je Kay, nakon jedva pola daha predaha, nastavila mljeti.
“Plus, slavio je. Mislim ono, pobijedili smo Union!” Kay mi je prodrmala
rame i unijela mi se u lice. “Kužiš! Tvoj dečko—”
“Moj šatro dečko”, ispravila sam je, dajući sve od sebe da joj ne
zakašljem u lice.
“Šta god. Heath nam je vođa napada, pa jasna stvar da je morao proslaviti.
Ima ono milijun godina otkako je Broken Arrow pobijedio Union.”
“Šesnaest.” Matematika mi je koma, ali Kay je takav antitalent da u
usporedbi s njom ispadam genijalna.
“Opet, šta god. Stvar je u tome da je bio sretan. Daj ne pili dečka toliko.”
“Stvar je u tome da se razbio ono peti put ovaj tjedan. Žao mi je, ali
neću izlaziti s tipom čija se glavna ambicija u životu promijenila od želje
da igra nogomet u učeničkoj ligi u želju da strusi šest piva u sebe a da
se ne izriga. Da ne spominjem činjenicu da će natuć sto kila od svog tog
piva.” Morala sam zastati da se nakašljem. Malo mi je bilo muka, pa sam
se prisilila da polako, duboko dišem nakon što me prošao napad kašlja.
Makar kajlava to nije ni primijetila.
“Ma fuj! Heath, debeo! Uopće si to ne želim predočavat.”
Uspjela sam prijeći preko još jednog poriva da zakašljem. “A ljubit se
s njim ti je ko sisat muške noge natopljene alkoholom.”
Kay se namrštila. “Okej, odurno. Šteta što je komad.”
Zakolutala sam očima, i ne pokušavajući sakriti koliko mi njena uobičajena
plitkost ide na jetra.
“Kako si čangrizava kad si bolesna. Uglavnom, pojma nemaš kako je
Heath izgledao ko izgubljeno malo štene nakon što si ga ignorirala pod
ručkom. Nije čak ni…”
Zatim sam ga ugledala. Mrtvog tipa. Okej, prilično sam brzo shvatila
da nije tehnički “mrtav”. Bio je jedan od onih neumrlih. Ili neljudskih. Nije
bitno. Znanstvenici govore jedno, ljudi govore drugo, ali krajnji rezultat je
isti. Nije se moglo pogrešno procijeniti što je on, a čak i da nisam osjećala
snagu i mrak kojima je zračio, nije bilo mrtve šanse da ne primijetim
njegov Biljeg, safirnoplavi polumjesec na njegovu čelu i dodatnu tetovažu
isprepletenih uzlova koja mu je opasavala jednako tako plave oči. Bio je
vampyr, i još gore od toga. Bio je Tragač.
Ma, sranje! Stajao je uz moj ormarić.
“Zoey, ti me uopće ne slušaš!”
Zatim je vampyr progovorio, a njegove su ceremonijalne riječi proklizile
prostorom između nas, opasne i zavodljive, poput krvi izmiješane s
topljenom čokoladom.
“Zoey Montgomery! Izbor Noći pao je na te; smrću ćeš rođena biti.
Noć te zazivlje; počuj slatki glas njezin. Sudbina te u Kući Noći iščekuje!”
Podigao je dugi bijeli prst i pokazao na mene. Kad mi je bol buknula
u čelu, Kayla je razjapila usta i vrisnula.

Kada su mi se jarke mrlje napokon raščistile iz očiju, pogledala sam uvis
i ugledala Kayino potpuno blijedo lice kako se nadvija nad mene.
Kao i obično, rekla sam prvu besmislicu koja mi je pala na pamet.
“Kay, buljiš ko riba.”
“On te Obilježio. O, Zoey! Na čelu ti je obris onoga!” Zatim je pritisnula
drhtavu ruku na blijede usne, neuspješno pokušavajući suspregnuti jecaj.
Uspravila sam se u sjedeći položaj i zakašljala. Glavobolja me ubijala,
pa sam se protrljala po mjestu točno između obrva. Peklo me kao da me
ubola osa, a bol mi je zračila oko očiju i kroz jagodice na obrazima. Imala
sam dojam da ću povratiti.
“Zoey!” Kay je sada stvarno plakala i bila je primorana govoriti u
stankama između kratkih, vlažnih štucaja. “O. Bože. Mili. Taj tip je bio
Tragač – vampyrski Tragač!”
“Kay.” Počela sam žmirkati, ne bih li rastjerala bol iz glave. “Prestani
plakati. Znaš da mrzim kad plačeš.” Ispružila sam ruku u pokušaju da je
utješim tapšanjem po ramenu.
A ona se automatski lecnula i odmaknula od mene.
Nisam mogla vjerovati. Doslovce se lecnula, kao da me se boji. Sigurno
mi je u očima primijetila da me to povrijedilo, jer je smjesta počela bez
daha mljeti svoje kajlanje.
“O, Bože, Zoey! Pa šta ćeš ti sada? Ne možeš otić onamo. Ne možeš se
pretvoriti u takvog stvora. Ovo nije moguće! Pa s kim ću ja sad ić na sve
naše nogometne utakmice?”
Primijetila sam da se cijelim trajanjem te tirade ni trenutka nije primaknula
bliže meni. Suzbila sam u sebi mučni, povrijeđeni osjećaj od
koga samo što nisam briznula u plač. Oči su mi smjesta presušile. Dobro
mi je išlo prikrivanje suza. Nego što; imala sam tri godine vremena da se
izvještim u tome.
“Sve okej. Smislit ću što ću i kako ću. Vjerojatno je to neka… neka
bizarna zabuna”, slagala sam joj.
Nisam zapravo govorila; samo sam tjerala riječi da mi izlaze iz usta.
Ustala sam, još uvijek s grimasom na licu od boli u glavi. Pogledala sam
oko sebe i osjetila trunku olakšanja zbog toga što smo Kay i ja bile jedine
u hodniku za matematiku, a onda sam morala suspregnuti smijeh za koji
sam znala da je histeričan. Da nisam bila totalno pošizila zbog onog geometrijskog
testa iz samog ponora pakla predviđenog za sutra, i onda otrčala
do svog ormarića po udžbenik ne bih li si dala (besmislenog) truda da sve
to noćas naštrebam, Tragač bi me zatekao kako stojim vani pred školom
s najvećim dijelom onih 1300 učenika koji pohađaju SIHS, Južnu srednju
školu u Broken Arrowu, i čekam ono što moja debilna klonirana barbika od
sisterice bahato zove “velikim žutim limuzinama”. Imam auto, ali čekanje
s onima manje povlaštenima koji se moraju voziti busom dugogodišnja
je tradicija, a povrh toga i, ne treba ni reći, izvrstan način da se provjeri
tko se kome uvaljuje. Kako se pokazalo, u hodniku za matematiku bio je
samo još jedan učenik – visoki, mršavi štreber s krljavim zubima, koje sam
nažalost i predobro vidjela jer je samo stajao, zijevao i blejao u mene kao
da sam upravo porodila nakot letećih krmača.
Opet sam se nakašljala, ovaj put stvarno sluzavo i odurno. Štreber je
pištavo zacičao i šmugnuo niz hodnik do učionice gospođe Day, privijajući
nesklopivu tablu uz plosnata prsa. Šahovski je klub očito prebacio vrijeme
sastanaka na ponedjeljak nakon nastave.
Igraju li vampyri šah? Postoje li vampyrski štreberi? Ili možda vampyrske
navijačice koje se furaju na barbike? Ima li neki vampyr da svira u bendu?
Postoje li vampyrski emo klinci s ludim furkama tipa tip sam al nosim
ženske hlače i s onim odurnim šiškama koje im prekrivaju pola face? Ili
su to sve sami mali gotičarski frikovi koji se baš ne vole kupati? Hoću li se
i ja pretvoriti u gotičarku? Ili, još gore, u emića? Nisam baš voljela nositi
crno, bar ne isključivo, a nisam stekla ni iznenadnu i žalosnu odbojnost
prema sapunu i vodi, niti sam dobila opsesivnu želju da promijenim frizuru
i počnem si pretamno iscrtavati oči.
Sve to mi se komešalo u glavi dok sam osjećala kako mi se još jedan
mjehurić histeričnog smijeha pokušava oteti iz grla, i gotovo da sam osjetila
zahvalnost kad je izašao kao kašalj.
“Zoey? Jesi okej?” Kayla je zvučala prepištavo, kao da je netko štipa,
i uzmaknula je još za korak dalje.
Uzdahnula sam i osjetila prvi tračak bijesa. Nije baš da sam ovo željela.
Kay i ja bile smo najbolje frendice još od trećeg razreda, a sad me gledala
kao da sam se pretvorila u čudovište.
“Kayla, to sam samo ja. Ista ona ja koja sam bila prije dvije sekunde i
prije dva sata i prije dva dana.” Frustrirano sam pokazala na svoju bolnu
glavu. “Nisam zbog ovoga postala drugačija!”
Kay su opet navrle suze, ali na svu sreću mob joj je zasvirao Madonninu
stvar “Material Girl”. Automatski je bacila pogled na ekran da vidi tko
je zove. Složila je takvu facu u stilu zeca u snopu farova da sam odmah
skužila da je to njen dečko Jared.
“Samo ti daj”, rekla sam plošnim, umornim glasom. “Odvezi se doma
s njim.”
Pogledala me s takvim olakšanjem da mi je bilo kao da mi je dala pljusku.
“Nazovi me!” dobacila je preko ramena kad je brže-bolje umaknula
kroz pokrajnja vrata.
Gledala sam je kako žuri preko istočnog travnjaka do parkirališta.
Vidjela sam da si je pribila mob uz uho i da priča nešto Jaredu u uživljenim
kratkim rafalima. Bila sam sigurna da mu već govori kako se pretvaram
u čudovište.
Problem je, naravno, ležao u tome što mi je pretvaranje u čudovište
bilo vedrija od dviju mogućnosti. Mogućnost broj jedan: pretvorim se u
vampyra, što je u očima praktički bilo kog čovjeka jednako čudovištu.
Mogućnost broj dva: moje tijelo odbije Promjenu i umrem. Zauvijek.
Znači, dobra je vijest to da sutra neću morati pisati test iz geometrije.
Loša je vijest to da ću se morati preseliti u Kuću Noći, privatni internat
u gradskom centru Tulse koji svi moji frendovi znaju pod imenom Visoka
vampyrska škola, gdje ću provesti iduće četiri godine u doživljavanju bizarnih
i neizrecivih tjelesnih promjena, kao i totalnog i trajnog pretumbavanja
života. I to samo pod uvjetom da me cijeli proces ne ubije.
Super. Nisam željela nijednu od tih mogućnosti. Samo sam htjela nastojati
biti normalna, usprkos teretu svojih megakonzervativnih staraca, svoje gnjide
od mlađeg brata i svoje starije sestre koja se pravi da je silno savršena.
Htjela sam dobivati dobre ocjene da mogu upasti na veterinarski fakultet
OSU-a, Sveučilišta države Oklahoma, i maknuti se iz Broken Arrowa u
dotičnoj saveznoj državi. Ali, više od svega, htjela sam se uklopiti – barem
u školi. Doma mi je postalo beznadno, tako da su mi bili preostali samo
prijatelji i život po strani od obitelji.
A sad mi je i to bilo oduzeto.
Protrljala sam čelo i zatim namjestila kosu tako da mi djelomično prekriva
oči, kao i, uz malo sreće, biljeg koji se pojavio iznad njih. Držeći pognutu
glavu, kao da me silno zanima sluz koja mi se nekako našla u torbici, brzo
sam otišla prema vratima koja su vodila na učeničko parkiralište.
Ali zastala sam prije nego što sam izašla. Kroz naporedo smještena
okna u vratnicama izrađenim u stilu službene ustanove ugledala sam
Heatha. Cure su se jatile oko njega, pozirale i zabacivale kosu, dok su tipovi
turirali apsurdno velike kamionete i pokušavali (ali uglavnom bezuspješno)
izgledati frajerski. Zar nije baš u mom stilu da sam odlučila da mi baš to
bude privlačno? Ne, bit ću fer prema sebi i prisjetiti se da je Heath nekada
bio nevjerojatno drag, i da čak i sada ima svojih trenutaka. Uglavnom kad
si dade truda biti trijezan.
Prodoran ženski hihot lepršao je prema meni s parkirališta. Super.
Kathy Richter, najveća droljetina na školi, pravila se da daje šamar Heathu.
Čak i s moje udaljenosti bilo je jasno da ona smatra da tim šamaranjem
izvodi nekakav ritual udvaranja. Kao i obično, Heath ništa nije kužio,
samo je stajao i tupavo se cerio. Ma, kvragu, današnji mi dan nikako nije
išao nabolje. A moja Volkswagenova Buba iz 1966., plave boje u nijansi
crvendaćeva jajeta, stajala je točno između njih. Ne. Nisam mogla otići
onamo. Nisam mogla zakoraknuti među sve njih s ovim na čelu. Nikad
više neću im moći ponovno pripadati. Već sam i predobro znala što bi oni
učinili. Sjećala sam se posljednjeg učenika prije mene kog je jedan Tragač
Izabrao u Južnoj srednjoj.
To se dogodilo jesenas, na početku školske godine. Tragač je došao prije
nego što je nastava počela i namjerio se na dečka dok je išao na prvi sat.
Nisam vidjela Tragača, ali poslije sam uspjela opaziti tog dečka, samo na
trenutak, nakon što je bacio sve knjige i istrčao iz zgrade, dok mu je novi
Biljeg sjao s bijelog čela, a suze su mu se slijevale niz preblijede obraze.
Nikad nisam zaboravila kakva je gužva to jutro vladala na hodnicima, i kako
su svi uzmicali od njega kao da je kužan, dok je jurio pobjeći kroz glavna
vrata škole. Bila sam među tim učenicima koji su ustuknuli i blenuli, iako mi
ga je stvarno bilo žao. Samo nisam htjela da mi prišiju nadimak jedine cure
koja se druži s tim frikovima. Što mi sada dođe pomalo ironično, zar ne?
Umjesto da odem do svog auta, krenula sam u najbliži toalet, koji je
na svu sreću bio prazan. Bile su tri kabine – da, povirila sam pod svaku
da vidim ima li nečijih nogu. Na jednom su zidu stajala dva umivaonika,
nad kojima su visjela dva zrcala srednje veličine. Prekoputa umivaonika
suprotni je zid prekrivalo golemo ogledalo ispod koga je bila polica za
odlaganje četkica, šminke i čega sve ne. Stavila sam torbicu i udžbenik iz
geometrije na policu, duboko udahnula i jednim pokretom podigla glavu
i zagladila kosu unatrag.
Bilo mi je kao da gledam u lice odnekud poznate neznanke. Kao ono,
osobe koju vidiš u nekoj gomili i zaklela bi se da je poznaješ, ali zapravo
je ne znaš? Sada sam to bila ja – poznata neznanka.
Imala je moje oči. Bile su iste one boje badema koja nikako nije mogla
odlučiti želi li biti zelena ili smeđa, ali meni oči nikada nisu bile tako
krupne i okrugle. Ili možda jesu? Imala je moju kosu – dugu, ravnu i
gotovo jednako tamnu kao u moje bake, prije nego što je počela dobivati
sijede. Neznanka je imala moje visoke jagodice, moj dugi, jaki nos i široka
usta – daljnje crte lica moje bake i njenih predaka Cherokeeja. Ali moje
lice nikad nije bilo tako blijedo. Uvijek sam bila pomalo maslinasta,
mnogo tamnije puti od bilo koga drugog iz svoje obitelji. Ali možda nije
bila stvar u tome što mi je lice odjednom postalo tako bijelo… možda je
samo izgledalo blijedo u usporedbi s tamnoplavim obrisom polumjeseca,
savršeno precizno smještenog nasred moga čela. Ili je možda stvar bila u
groznoj neonskoj rasvjeti. Nadala sam se da je stvar u rasvjeti.
Zurila sam u tu egzotičnu tetovažu. U kombinaciji s mojim jakim crtama
Cherokeeja djelovala je kao da mi zadaje biljeg divljine… kao da pripadam
pradavnim vremenima kad je svijet bio veći… barbarskiji.
Od današnjeg mi dana život nikad više neće biti isti. I načas – na jedan
jedini trenutak – zaboravila sam na užas nepripadanja i osjetila šokantan
nalet ugode, dok se duboko u meni krv bakina naroda radovala.