Prvo poglavlje

“Aha, rođendan mi je žešća koma”, rekla sam svojoj mački Nali. (Okej,
istini za volju ona nije toliko moja mačka koliko sam ja njena osoba. Znate
kako je već s mačkama: one zapravo nemaju vlasnike, nego poslugu. Što
se uglavnom trudim zanemariti.)
Uglavnom, stalno sam pričala mački kao da me pozorno sluša svaku
riječ, što uoooopće ne stoji. “Prošlo je već sedamnaest godina komatoznih
rođendana dvadeset četvrtog dvanaestog. Totalno sam se naviknula na
njih. Ništa strašno.” Znala sam da to govorim samo da bih sebe uvjerila.
Nala je onim mačjim glasom čangrizave stare babe progunđala mi-af-au
a onda se okrenula i posvetila oblizivanju intimnih dijelova tijela, očito mi
dajući do znanja da shvaća da pričam hrpu s…
“Evo kako stoje stvari”, nastavila sam dok sam privodila kraju razmazivanje
tanke crte oko očiju. (I ozbiljno kažem tanke – furka na farbanje
očiju dok ne dobiješ izgled strašnog rakuna definitivno nije za mene.
Zapravo, nije ni za koga.) “Dobit ću hrpu dobronamjernih poklona koji
zapravo nisu rođendanski darovi – nego stvari božićne tematike, jer ljudi
uvijek misle da su moj rođendan i Božić isti par čarapa, što stvarno nisu.”
Susrela sam pogled Nalinih krupnih zelenih očiju u ogledalu. “Ali smješkat
ćemo se i praviti se da su nam super svi ti jadni božićdanski pokloni, jer
ljudima ne ide u glavu da rođendan i Božić ne mogu strpati u isti koš.
Bar ne uspješno.”
Nala je kihnula.
“Sasvim se slažem s tobom, ali bit ćemo pristojne, jer bude još gore kad
nešto kažem. Onda dobijem bezvezne poklone, i još svi budu pogođeni, i sve
ispadne nezgodno.” Nala je djelovala sumnjičavo, pa sam opet počela gledati
sebe u odrazu. Načas mi se učinilo da sam malo pretjerala s olovkom, ali kad
sam bolje pogledala shvatila sam da mi oči ne izgledaju tako golemo i tamno
zbog nečeg tako običnog kao što je olovka. Premda su prošla dva mjeseca
otkako sam bila Obilježena za pretvaranje u vampyricu, safirna tetovaža u
obliku polumjeseca između očiju i razrađeni filigranski uzorak isprepletenih
čipkastih tetovaža koji mi je obavijao lice još uvijek su me znali iznenaditi.
Vrškom prsta prešla sam preko jedne od zavojitih draguljno plavih spirala.
Zatim sam, gotovo bez svjesne odluke, spustila ionako široki izrez svoga crnog
džempera i otkrila si lijevo rame. Trzajem glave zabacila sam dugu tamnu
kosu, otkrivši neobičan uzorak tetovaža koje su mi počinjale na zatiljku i
spuštale se niz obje strane kralježnice, sve do križa. Kao i uvijek, od pogleda
na tetovaže proželi su me srsi, dijelom od divljenja, a dijelom od straha.
“Nisi poput ostalih”, šapnula sam svome odrazu. Zatim sam se nakašljala
i nastavila preprpošnim tonom. “I u redu je ne biti poput ostalih.” Prevrnula
sam očima sama na sebe. “Šta god.” Podigla sam pogled iznad svoje glave
i gotovo se iznenadila što se ne vidi. Mislim ono, definitivno sam osjećala
ogroman tamni oblak koji me posvuda slijedio u zadnjih mjesec dana.
“Kvragu, čudi me što tu ne pada kiša. A šta to ne bi bilo baš super za moju
kosu?” sarkastično sam kazala svome odrazu. Zatim sam uzdahnula i uzela
omotnicu koju sam bila odložila na stol. Zlatnim slovima iznad svjetlucave
adrese pošiljatelja stajalo je otisnuto: obite lj heffer. “Kad smo već
kod deprimantnih stvari…” promrsila sam.
Nala je opet kihnula.
“Imaš pravo. Bolje da se toga što prije riješim.” Nevoljko sam otvorila
omotnicu i izvukla čestitku. “Ma, kvragu. Gore je nego što sam mislila.”
Na prednjoj strani čestitke stajao je golem drveni križ. Nasred križa su
(krvavim čavlom) bile pribijene riječi: On je RAZLOG blagdana. Unutar
čestitke je (crvenim slovima) bilo otisnuto: SRETAN BOŽIĆ. Ispod toga
je maminim rukopisom pisalo: Nadam se da se sjećaš svoje obitelji u ovom
blagoslovljenom razdoblju godine. Sretan rođendan, vole te mama i tata.
“Baš tipično”, kazala sam Nali. Želudac me zabolio. “A on mi nije tata.”
Poderala sam čestitku napola i bacila je u koš za papir, a onda zastala,
gledajući poderane komade. “Kad me roditelji ne ignoriraju, onda me
vrijeđaju. Draže mi je kad me ignoriraju.”
Poskočila sam kad mi je netko pokucao na vrata.
“Zoey, svi pitaju gdje si.” Damienov glas lako se čuo kroz vrata.
“Čekaj malo – samo što nisam”, doviknula sam, pribrala misli i još jedanput
pogledala svoj odraz, odlučivši, s definitivno obrambenom reakcijom,
ostaviti golo rame. “Moji Biljezi nisu poput ničijih drugih. Baš bih i mogla
dati masama nešto za zjakanje dok pričaju”, promrmljala sam.
Onda sam uzdahnula. Obično nisam tako čangrizava. Ali moj koma
rođendan, moji koma roditelji…
Ne. Nisam si mogla i dalje lagati.
“Da je bar Stevie Rae tu”, prošaptala sam.
I u tome je bila stvar, zbog toga sam se povukla od prijatelja (uključujući
dečke – obojicu) u proteklih mjesec dana i izigravala veliki, bremeniti, odurni
kišni oblak. Falila mi je najbolja prijateljica i bivša cimerica, čiju su smrt svi
gledali prije mjesec dana, ali za koju sam znala da se zapravo pretvorila u
neumrlo noćno stvorenje. Ma kako melodramatično i petparački to zvučalo.
Istina je glasila da je upravo sada, kad bi Stevie Rae trebala biti dolje u
prizemlju i baktati se oko jadnih detalja moje rođendanske proslave, ona
zapravo vrebala negdje po starim tunelima ispod Tulse, šurujući s drugim
odurnim neumrlim stvorenjima, koja su stvarno bila zla, a i definitivno
smrdljiva.
“Ovaj, Z? Je l ti dobro tamo unutra?” opet me pozvao Damien, prekidajući
me u mentalnom žlabranju. Podigla sam u naručje nezadovoljnu
Nalu, okrenula leđa groznoj božićdanskoj čestitki svojih staraca i požurila
iz sobe, zamalo pregazivši vidno zabrinutog Damiena.
“Sori… sori…” promumljala sam. Ulovio je korak sa mnom, kratko
me pogledavajući iz kuta oka.
“Nikad još nisam upoznao nikoga tko se tako nije radovao vlastitom
rođendanu kao ti”, rekao mi je Damien.
Ispustila sam nestrpljivu Nalu i slegnula ramenima, nastojeći se nehajno
osmjehnuti. “Samo vježbam za vrijeme kad ću biti stara ko Biblija – tipa
trideset – pa ću morati lagati o svojim godinama.”
Damien je zastao i okrenuo se prema meni. “Okeeeej.” Rastegnuo je tu
riječ. “Svi znamo da tridesetogodišnji vampovi i dalje izgledaju kao da im
je dvadesetak i definitivno su seksi. Zapravo, stotridesetogodišnji vampovi
i dalje izgledaju kao da im je dvadesetak i definitivno su seksi. Znači, cijelo
to laganje o temi tvog starenja uopće nije tema. Što to tebe zaista muči?”
Dok sam oklijevala, nastojeći odrediti što bih trebala ili smjela kazati
Damienu, podigao je uredno počupanu obrvu i vrhunskim učiteljskim
tonom izjavio: “Znaš kako je moj narod osjetljiv na emocije, pa bi ti bolje
bilo da odustaneš i jednostavno mi kažeš istinu.”
Opet sam uzdahnula. “Vi gejevi ste frikovski intuitivni.”
“Takvi smo: pederi – malobrojni, ponositi, hiperosjetljivi.”
“Zar peder nije pogrdan izraz?”
“Nije, ako to kaže peder. Usput budi rečeno, odugovlačiš, što ti ne pali.”
Doslovce je stavio ruku na bok i počeo tapkati stopalom.
Osmjehnula sam mu se, ali znala sam da mi se taj izraz nije proširio
do lica. S usrdnošću koja me iznenadila, odjednom sam dobila očajničku
potrebu da kažem Damienu istinu.
“Fali mi Stevie Rae”, blebnula sam prije nego što sam si stigla začepiti
usta. Nije oklijevao. “Znam.” Oči su mu se sumnjivo orosile.
I to mi je bilo dovoljno. Kao da je u meni puknula brana, riječi su mi
pokuljale. “Trebala bi biti tu! Trebala bi jurcati ovuda ko luđakinja, razmještati
rođendanske ukrase i sigurno još sasvim samostalno praviti tortu.”
“I to krajnje groznu tortu”, rekao je Damien i šmrcnuo.
“Ma da, ali po jednom od omiljenih recepata svoje mame.” Pretjerano
sam otezala po oklahomski što sam bolje znala i umjela, oponašajući
seljački govor Stevie Rae, zbog čega sam se osmjehnula kroz vlastite
suze, i pomislila kako je čudno što mi je sada, kad sam pustila da Damien
vidi koliko sam zaista pogođena – i zbog čega se tako osjećam – osmijeh
napokon dopro do očiju.
“A Blizanke i ja ljutili bismo se, jer bi nas tjerala da svi stavimo one
šiljate rođendanske kapice s gumicom koja te štipa pod bradom.” Zadrhtao
je od ne sasvim hinjenog užasa. “Bože, kako su neprivlačne.”
Nasmijala sam se i osjetila kako mi napetost u grudima počinje popuštati.
“Ma kod Stevie Rae naprosto ima nečega što mi odgovara.” Nisam
shvatila da sam to rekla u sadašnjem vremenu sve dok Damienov suzni
osmijeh nije jenjao.
“Aha, bila je ona super”, rekao je, s posebnim naglaskom na ono bila,
dok me gledao kao da se brine za moju uračunljivost.
Da je samo znao cijelu istinu. Da sam mu je samo mogla reći.
Ali nisam. Da mu kažem, poginule bismo ili Stevie Rae ili ja, ili obje.
Ovaj put zauvijek.
Zato sam radije primila svog očito zabrinutog prijatelja pod ruku i
počela ga vući prema stubištu koje će nas odvesti dolje, do zajedničkih
prostorija ženskog doma i prijateljica koje me čekaju (sa svojim nesretnim
poklonima).
“Idemo. Osjećam potrebu za otvaranjem poklona”, gorljivo sam slagala.
“Obožemili! Da znaš da jedva čekam da otvoriš moj!” oduševio se
Damien. “Tražio sam ga cijelu vječnost!”
Osmjehnula sam se i primjereno kimala glavom dok je Damien drvio i
drvio o svojoj Potrazi Za Savršenim Poklonom. Obično nije tako napadno
gej. Ne kažem da prelijepi Damien zapravo nije gej. Totalno je. Ali u isti
mah je visoki, smeđokosi, krupnooki slatkiš koji izgleda kao da bi bio
izvrstan materijal za vezu (što i je – dečkima). Nije ženski petko, dakle,
ali kad počne pričati o šopingu, definitivno iskazuje ženskaste crte. Makar
nije da mi to kod njega smeta. Sladak je kad se sav uživi u objašnjavanje
važnosti kupovanja stvarno dobrih cipela, a u tom trenutku njegovo me
brbljanje smirivalo. Pomagalo mi je da se pripremim za suočavanje s lošim
darovima koji su me (nažalost) očekivali.
Šteta što mi nije mogao pomoći da se suočim s onim što me stvarno
tištalo.
Pričajući i dalje o svojoj Šoping Potrazi, Damien me proveo kroz glavnu
sobu u domu. Mahnula sam tu i tamo pokojem grozdu djevojaka skupljenih
po sjedalima ispred televizora s ravnim ekranima dok smo išli do male
pokrajnje sobe koja je služila kao kompjuterska radionica i knjižnica.
Damien je otvorio vrata i prijateljice su mi zborno i totalno nesluhistički
zapjevale “Sretan rođendan”. Čula sam kako je Nala prosiktala i krajičkom
oka vidjela kako uzmiče unatraške kroz vrata i trkom se udaljava niz hodnik.
Kukavica, pomislila sam, premda sam žarko željela da mogu pobjeći s njom.
Kad je pjesma (napokon) završila, škvadra se sjatila oko mene.
“Sretan sretan!” rekle su Blizanke uglas. Okej – one nisu genetske
blizanke. Erin Bates je vrlo bijela djevojka iz Tulse, a Shaunee Cole je
djevojka ljupke boje karamele, jamajačko-američkog podrijetla, koja je
odrasla u Connecticutu, ali njih dvije su tako frikastično slične da boja
kože i mjesto rođenja nisu baš nimalo bitni. One su blizanke u duši, što je
daleko bliže od obične biologije.
“Sretan rođendan, Z”, rekao je dubok seksi glas koji mi je bio vrlo, vrlo
dobro poznat. Izmaknula sam se iz blizanačkog sendviča i ušla u zagrljaj
svoga dečka Erika. Dobro, formalno gledano Erik je jedan od moja dva
dečka, ali onaj drugi je Heath, ljudski tinejdžer s kojim sam izlazila prije
nego što sam bila Obilježena i s kojim se više ne bih smjela viđati, ali nekako
sam mu, je li, slučajno posisala krv, pa smo se sada Utisnuli, tako da mi je
samim time dečko. Da, to zbunjuje. Da, to ljuti Erika. Da, očekujem da
će mi ovih dana zbog toga dati nogu.
“Hvala”, promrmljala sam, pogledala u njega i ponovno se zaplela u
zamku njegovih nevjerojatnih očiju. Erik je visok i seksi, Supermanove
tamne kose i nevjerojatno plavih očiju. Opustila sam se u njegovu zagrljaju,
što je bila poslastica koju si nisam prečesto dopuštala u proteklih mjesec
dana, i privremeno se samo sladila njegovim slasnim mirisom i osjećajem
sigurnosti koji sam imala u njegovoj blizini. Pogledao me u oči i, baš kao
na filmu, na trenutak nitko drugi više nije postojao, ostali smo samo mi.
Kad mu nisam izašla iz zagrljaja, osmijeh mu se polako stvorio na licu,
pomalo iznenađeno, od čega me zaboljela glava. Zadavala sam dečku
zbilja previše jada – a on čak nije shvaćao zašto. Odjednom mi je došlo
da se propnem na nožne prste i poljubim ga, što je izazvalo itekako opću
razdraganost među mojim prijateljima.
“Hej, Erik, a da podijeliš malo tog rođendanskog šećera s ostalima?”
Shaunee je zamigoljila obrvama prema mom dečku koji se široko smiješio.
“Aha, mileni”, rekla je Erin i tipično blizanački ponovila Shauneeino
micanje obrva. “Može jedna rođendanska pusica i za nas.”
Prevrnula sam očima prema Blizankama. “Eh, pa nije njemu rođendan.
Smijete se poljubiti samo sa slavljenikom ili slavljenicom.”
“Kvragu”, rekla je Shaunee. “Volim ja tebe, Z, al ne bih te baš ljubila.”
“Dajte ono više s istospolnim ljubljenjem”, rekla je Erin, a onda se
iscerila i pogledala Damiena (koji je s obožavanjem piljio u Erika). “To ću
prepustiti Damienu.”
“A?” rekao je Damien, očito pazeći više na Erikovu privlačnost nego
na Blizanke.
“Opet, kažemo—” započela je Shaunee.
“—kriva momčad!” dovršila je Erin.
Erik se dobrohotno nasmijao, vrlo frajerski bubnuo Damiena u mišicu
i rekao: “Hej, ako ikada odlučim promijeniti ekipu, ti ćeš to prvi saznati.”
(Što je još jedan razlog zašto ga obožavam – on je megacool i omiljen u
društvu, ali prihvaća ljude takvima kakvi jesu i nikad se ne drži uobraženo.)
“Eh, nadam se da ću ja to prva saznati, ako promijeniš ekipu”, rekla sam.
Erik se nasmijao, prigrlio me i prišapnuo mi u uho: “Oko toga se nikad
nećeš trebati brinuti.”
Dok sam ozbiljno razmišljala o tome da se poskrivećki još jedanput
poljubim s Erikom, u prostoriju je banuo mini vihor u obliku Damienova
dečka Jacka Twista.
“To! Nije još otvorila poklone. Sretan rođendan, Zoey!” Jack nas je
obujmio rukama (da, Damiena i mene) i čvrsto zagrlio.
“Rekao sam ti da se moraš požuriti”, rekao je Damien dok smo se
raspletali.
“Znam, ali morao sam se pobrinuti da bude umotan baš kako treba”,
rekao je Jack. Elegantnom gestom kakvu dečko može uspješno izvesti samo
ako je gej, iz muške torbice koju je nosio preko ramena izvadio je kutiju
umotanu u crvenu foliju i povezanu zelenom, svjetlucavom mašnom, tako
krupnom da je praktički progutala cijeli paket. “Samostalno sam vezao
mašnu.”
“Jacku jako dobro ide ručni rad”, rekao je Erik. “Samo mu ne ide čišćenje
ostataka ručnog rada.”
“Oprosti”, milo je rekao Jack. “Obećavam ti da ću sve počistiti odmah
nakon proslave.”
Erik i Jack su cimeri, što je daljnji dokaz toga koliko je Erik cool.
On je peta klasa (normalnim jezikom rečeno, treći srednje) i ujedno bez
konkurencije najpopularniji dečko na školi. Jack je treća klasa (odnosno
prvi razred), novopridošlica, sladak ali i pomalo papak, i definitivno gej.
Erik je mogao dići veliku frku oko toga što su ga strpali s “čudakom”
i izbjeći da s njime dijeli sobu, pa bi Jacku život u Kući Noći postao
pravi pakao. Umjesto toga, totalno ga je uzeo pod svoje okrilje i odnosi
se prema njemu kao prema mlađem bratu, a jednako se drži i prema
Damienu, koji je službeno prohodao s Jackom prije danas točno dva i
pol tjedna. (Svi to znamo zato što je Damien apsurdno romantičan i slavi
te polutjedne obljetnice jednako kao i tjedne. Da, svima nam se riga od
toga. Onako simpatično.)
“Halo! Kad smo kod poklona!” rekla je Shaunee.
“Ma da, donesi tu premašnastu kutiju ovamo na stol za darove, pa da
ih Zoey više krene otvarat”, rekla je Erin.
Čula sam kako je Jack prišapnuo Damienu: “Premašnastu?” i ulovila
Damienov susretljivi pogled, kad je smirio Jacka riječima: “Ne, savršena je!”
“Odnijet ću je ja do stola i prvu otvoriti.” Uzela sam mu paket iz ruke,
brzo otišla do stola i počela pažljivo otpetljavati preogromnu zelenu svjetlucavu
mašnu s crvene folije, govoreći: “Mislim da ću sačuvati ovu mašnu
jer mi je jako cool.” Damien mi je namignuo u znak zahvalnosti. Čula sam
kako se Erik i Shaunee smijuckaju, i uspjela sam jedno od njih trknuti
nogom, od čega su oboje ušutjeli. Stavila sam mašnu na stranu, odmotala
i otvorila kutijicu i iz nje izvukla…
O, pobogu.
“Snježna kugla”, rekla sam, trudeći se zvučati sretno. “U kojoj je
snjegović.” Okej, snježna kugla sa snjegovićem nije rođendanski poklon.
Nego božićni ukras. Kičast božićni ukras, k tome.
“Aha! Aha! A slušaj samo što svira!” rekao je Jack, praktički skakućući
u mjestu od uzbuđenja kad mi je uzeo kuglu iz ruke i navrnuo vijak u
podnožju tako da je melodija “Frosty the Snowman” počela bolesno jeftinim
i neugođenim notama zveckavo svirati oko nas.
“Hvala ti, Jack. Stvarno je lijepa”, slagala sam.
“Drago mi je da ti se sviđa”, rekao je Jack. “To je svojevrsna tema tvog
rođendana.” Zatim je načas pogledao Erika i Damiena. Sva trojica široko
su se osmjehnuli jedan drugome kao mali mangupi.
Prisilila sam se na osmijeh. “A, čuj, dobro. Onda bolje da prijeđem na
otvaranje idućeg poklona.”
“Moj je idući na redu!” Damien mi je pružio dugu, meku kutiju.
Ne skidajući osmijeh s lica, krenula sam otvarati kutiju, premda nisam
mogla žarko ne poželjeti da se pretvorim u mačku, frknem i šmugnem
odavde.