Cijele noći nisam mogla zaspati jer je jedna glupa vrana gra! gra!
graktala! (Dobro, točnije rečeno, cijelog dana – jer, znate, ja sam vampyrska
početnica, a nama su noć i dan, je li, okrenuti naopačke.) Uglavnom,
noćas/jučer nisam ni oka sklopila. Ali usrana mi je nesanica trenutačno
bila najmanji problem, jer je život stvarno koma kad se prijatelji ljute na
tebe. Valjda ja znam. Ja sam Zoey Redbird, aktualna neosporna kraljica
zemlje Prijateljorazljutnije.
Perzefona, velika crvenkastosmeđa kobila koju sam smjela smatrati svojom
dokle god budem živjela u Kući Noći, istegnula je vrat unatrag i njuškom
mi dodirnula obraz. Poljubila sam je u meki nos i vratila se četkanju njenog
mekog vrata. Timarenje Perzefone uvijek mi je pomagalo da razmišljam i
osjećam se bolje. A definitivno mi je trebala pomoć u oba pogleda.
“Okej, dakle, već dva dana uspijevam izbjeći Veliko Suočenje, ali tako
neće još dugo ići”, kazala sam kobili. “Da, znam da su sada u kantini,
večeraju i druže se, svi onako skroz frendovski, a mene totalno izostavljaju.”
Perzefona je frknula i vratila se žvakanju sijena.
“Ma da, i ja bih rekla da se drže kretenski. Jasno, jesam, lagala sam
im, ali uglavnom tako što im nisam sve rekla. I, da, neke sam im stvari
odlučila ne reći. Uglavnom za njihovo dobro.” Uzdahnula sam. Dobro, ono
o tome da je Stevie Rae neumrla bilo je za njihovo dobro. Ono o tome da
nešto petljam s Lorenom Blakeom – vampyrskim Pjesnikom-laureatom i
profesorom u Kući Noći – dobro, prije je bilo za moje dobro. “Ali svejedno.”
Perzefona je naćulila uho unatrag da me sasluša. “Stvarno su me strogo
osudili.”
Perzefona je opet frknula. Ja sam opet uzdahnula. Drek. Nisam ih više
mogla izbjegavati.
Potapšavši dragu kobilu još jedanput za oproštaj, polako sam izašla iz
njena pregratka do ostave za pribor i pospremila komplet četaka za timarenje
i češljeva za grivu i rep kojima sam je dotjerivala ovih sat vremena. Duboko
sam udahnula miris kože i konja, puštajući da mi ugodna mješavina smiri
živce. Ugledavši svoj odraz u glatkom staklenom oknu ostave, automatski
sam prošla prstima kroz tamnu kosu, nastojeći je urediti da ne izgleda tako
zaležano. Dobila sam Biljeg vampyrske početnice i preselila se u Kuću Noći
prije tek nešto više od dva mjeseca, ali kosa mi je već bila upadljivo gušća
i dulja. A superdobra kosa bila je tek jedna od niza promjena koje su se
odvijale u meni. Neke su bile nevidljive – poput mog afiniteta za svih pet
elemenata. Neke su bile itekako vidljive – poput jedinstvenih tetovaža koje
su mi ovijale lice istančanim, egzotičnim viticama, nakon čega mi se, za
razliku od svih drugih početnika ili odraslih vampyra, safirni dezen širio
niz vrat iz ramena, pa duž kralježnice, te me, u najnovije vrijeme, opasao
oko struka, premda tu sitnicu nije znao nitko osim moje mačke Nale, naše
božice Nyx i mene.
Ono, kome sam je i mogla pokazati?
“Pa, jučer si imala ne jednog, nego tri dečka”, kazala sam toj tamnookoj
sebi koja se cinično osmjehivala u odrazu u oknu. “Ali to si sredila, je l
tako? Danas ne samo da nemaš nijednog dečka, nego ti nitko više nikad
neće vjerovati barem, šta ja znam, bezbroj bezbroja godina, otprilike.”
Dobro, izuzev Afrodite, koja je prekjučer totalno friknula i klisnula jer je
možda odjednom opet postala ljudska, i Stevie Rae, koja je otišla ganjati
spomenutu friknutu i opet uljuđenu Afroditu jer je možda sama izazvala
taj problem pretvorbe početnice u ljudsko biće kad sam ja izrekla krug i
pretvorila je iz jezovite neumrle umrle cure u curu koja možda ima čudnu
crvenu vampyrsku tetovažu, ali je opet svoja. “Kako god bilo,” kazala sam
sebi naglas, “uspjela si zeznuti praktički svakoga tko ti je makar i taknuo
život. Ma svaka ti čast!”
Usna mi je doslovce počela podrhtavati i suze su me zapekle u očima.
Ne. Neću imati ništa od toga da se sad dosita isplačem. Mislim ono, ozbiljno,
da to tako ide, onda bih se već prije nekoliko dana izljubila (dobro, ne
doslovce) i pomirila sa svojim prijateljima. Morala sam se samo suočiti s
njima i početi dovoditi stvari u red.
Noć na kraju prosinca bila je prohladna i pomalo maglovita. Plinske
svjetiljke duž pločnika koji se protezao od školskog prostora sa stajom i
poljskim objektima do glavne zgrade titrale su u malim aureolama žute
svjetlosti, prekrasne i starinske. Zapravo, cijeli je kampus Kuće Noći bio
predivan, i uvijek sam imala dojam da bi mu prije bilo mjesto u arturijanskoj
legendi nego u dvadeset prvom stoljeću. Ovdje mi je divno, podsjetila sam
se. Tu mi je dom. Tu mi je mjesto. Izgladit ću stvari s prijateljima, a onda
će sve biti okej.
Grizla sam se za usnu i brinula kako ću konkretno izvesti to izglađivanje
stvari s prijateljima, kad me u duševnim stresovima prekinuo nekakav
čudan šum, sličan lepetanju krila, koji je ispunio zrak oko mene. Od nečega
u tom šumu trnci su mi sišli niz hrbat. Pogledala sam uvis. Iznad mene
nije bilo ničega osim mraka i neba i golih zimskih krošanja aleje golemih
hrastova. Zadrhtala sam kao da mi je netko prešao preko groba, dok je
noć prelazila iz meke i maglovite u mračnu i zloslutnu.
Samo malo – mračnu i zloslutnu? Ma, to je baš blesavo! To što sam
čula vjerojatno nije bilo ništa zlokobnije od šuštanja vjetra u krošnjama.
Kvragu, stvarno sam polako pucala.
Odmahujući glavom sama na sebe, nastavila sam hodati, ali nisam prešla
više od par koraka prije nego što se to ponovilo. Čudno lepetanje iznad
mene čak je izazvalo silovito puhanje zraka, odjednom pet-šest stupnjeva
hladnijeg, po mojoj koži. Automatski sam zamahnula uvis, zamišljajući
šišmiše i paukove i koješta jezovito.
Prsti su mi zamahnuli uprazno, ali bilo je to studeno prazno, a ledena
mi je bol zasjekla šaku. Grozno prepadnuta, ciknula sam i privila ruku
uz prsa. Načas nisam znala što da radim, a tijelo mi je otupjelo od straha.
Lepetanje je bivalo sve glasnije, a zrak sve hladniji kad sam se napokon
uspjela pomaknuti. Pognula sam glavu i učinila jedino što mi je palo na
pamet. Otrčala sam prema najbližim vratima škole.
Šmugnuvši unutra, zalupila sam debela drvena vrata za sobom i, hvatajući
dah, okrenula se da virnem kroz mali lučni prozor u njihovoj sredini. Noć
mi se komešala i lelujala pred očima, kao crna boja što se slijeva niz taman
list papira. Ipak, onaj grozni osjećaj ledenog straha zadržao se u meni. Što
je sada ovo? Gotovo ni sama ne znajući što radim, prošaptala sam: “Vatro,
dođi mi. Trebaš mi da me zagriješ.”
Element je smjesta reagirao, ispunjavajući zrak oko mene smirujućom
toplinom ognjišta. Zureći i dalje kroz onaj prozorčić, pritisnula sam dlanove
o grubo drvo vratnice. “Vani”, prošaptala sam. “Zagrij i ono vani.” Uz
buktaj topline, element je otišao od mene, prošao kroz vrata i izlio se u
mrak. Začulo se siktanje, poput odizanja pare sa suhog leda. Maglica se
uskovitlala, gusta i žitka, stvarajući u meni ošamućenu vrtoglavicu od koje
me pomalo obuzela mučnina, i ta je čudna tama počela isparavati. Zatim
je toplina potpuno porazila studen, i jednako brzo kao što se promijenila,
noć je ponovno postala mirna i poznata.
Što je sad ovo bilo?
Osjetila sam da me ruka peče, što mi je odvuklo pažnju od prozora.
Pogledala sam je. Na nadlanici sam imala ispupčene crvene ožiljke, kao
da su mi kožu izgrebali nekakvi nokti, ili kandže. Protrljala sam bolne
ozljede, koje su me pekle kao plikovi od glačala za kovrče.
Zatim me lupio osjećaj, snažan, silovit, nepodnošljiv – i svojim sam šestim
čulom, darom Božice, znala da ne bih trebala tu biti sama. Ta hladnoća
koja je okaljala noć – to utvarno nešto što me otjeralo unutra i opeklo mi
šaku – ispunilo me groznim predosjećajem i prvi sam se put nakon dugo
vremena našla u istinskom, krajnjem strahu. Ne za svoje prijatelje. Ne za
svoju baku ili svog ljudskog bivšeg dečka, pa čak ni za svoju otuđenu mamu.
Našla sam se u strahu za sebe. Ne samo da sam željela biti u društvu svojih
prijatelja; trebali su mi.
Trljajući ruku i dalje, prisilila sam noge da se pokrenu i bez ikakve dvojbe
shvatila da bih se daleko radije suočila s povrijeđenošću i razočaranjem
svojih prijatelja nego s tim nekim mračnim stvorom koji me vreba tu vani,
pod okriljem noći.
Zadržala sam se trenutak tik pred otvorenim vratima prepune “blagovaonice”
(tj. školske kantine), gledajući druge učenike kako opušteno i veselo
pričaju, i gotovo me smoždila iznenadna potreba da budem posve obična
početnica – da nemam nikakve izuzetne sposobnosti, a ni odgovornosti
koje te sposobnosti sa sobom nose. Na trenutak sam dobila tako snažnu
potrebu da budem normalna da sam jedva uspijevala disati.
Zatim sam osjetila blag dodir vjetra na koži, koji kao da je grijala toplina
nevidljiva plamena. Osjetila sam tračak mirisa mora, premda nikakvog
mora definitivno nema blizu Tulse u Oklahomi. Začula sam ptičji pjev i
osjetila miris pokošene trave. I duh je u meni zadrhtao od nijeme radosti,
potvrđujući moćne darove koje sam dobila od Božice, afinitete prema
svakom od pet elemenata: zraku, vatri, vodi, zemlji i duhu.
Nisam bila normalna. Nisam bila slična nikome drugom, početniku i
vampyru, i nisam smjela željeti da bude drugačije. A dio te moje nenormalnosti
kazivao mi je da moram ući ovamo i pokušati se pomiriti s prijateljima.
Uspravila sam se i promotrila salu očima lišenim samosažalijevanja, te s
lakoćom uspjela opaziti moje posebno društvo kako sjedi u našem separeu.
Duboko sam udahnula, pa brzo prošla kroz kantinu, kratkim kimanjem
ili sitnim smiješkom odzdravljajući pokojem učeniku. Primijetila sam da
svi reagiraju na mene s uobičajenom mješavinom poštovanja i divljenja,
što je značilo da me prijatelji nisu olajavali masama. Također je značilo
da Neferet nije krenula u otvoreni napad na mene svim raspoloživim
sredstvima. Zasad.
Na brzinu sam dohvatila salatu i kolu. Zatim sam, držeći se za pladanj
tako abnormalno čvrsto da su mi prsti pobijeljeli, odmarširala ravno do
našeg separea i sjela na svoje uobičajeno mjesto do Damiena.
Kad sam sjela, nitko me nije pogledao, ali opušteno im je čavrljanje
smjesta zamrlo, što totalno mrzim. Mislim ono, što je groznije nego kad
priđeš grupi svojih navodnih prijatelja, a oni smjesta začepe, tako da sigurno
znaš da su svi pričali o tebi? Gah.
“Bok”, rekla sam umjesto da pobjegnem ili briznem u plač, što sam
željela napraviti.
Nitko ništa nije rekao.
“Onda, šta ima?” Uputila sam to pitanje Damienu, znajući da je moj gej
prijatelj po prirodi stvari najslabija karika u lancu nerazgovaranja sa Zoey.
Nažalost, odgovorile su mi Blizanke, a ne gej, pa time i obzirniji i
pristojniji Damien.
“Drek na šibici, je l tako, Blizanko?” rekla je Shaunee.
“Točno tako, Blizanko, drek na šibici. Jer mi nismo zaslužile znat ni
drek na šibici”, rekla je Erin. “Blizanko, jesi ti znala da smo mi totalno
nepouzdane.”
“Nisam sve donedavno, Blizanko. A ti?” rekla je Shaunee.
“Nisam ni ja znala sve donedavno”, dovršila je Erin.
Okej, Blizanke nisu zapravo Blizanke. Shaunee Cole je jamajačka
Amerikanka boje karamela koja je odrasla na Istočnoj obali. Erin Bates
je plavokosa ljepotica rodom iz Tulse. Njih dvije su se upoznale kad su se,
netom Obilježene, istog dana doselile u Kuću Noći. Smjesta su se složile –
kao da genetika i geografija uopće ne postoje. Doslovce dovršavaju jedna
drugoj rečenice. A u tom su me trenutku strijeljale pogledima punim
ljutita nepovjerenja.
Bože, kako me to zamaralo.
Također me ljutilo. Da, nisam im povjerila neke stvari. Da, lagala sam
im. Ali morala sam. Dobro, uglavnom sam morala. A to njihovo ublizančeno
soljenje pameti već mi je polako išlo na neku stvar.
“Hvala na tom krasnom komentaru. A sad bih radije upitala nekoga
tko ne mora odgovoriti u stereoverziji mrske Tračerice Blair.” Zanemarila
sam ih i pogledala ravno u Damiena, premda sam čula kako Blizanke
uzimaju zrak i spremaju se reći nešto što sam se nadala da će jednoga
dana zažaliti. “Dakle, kad sam vas pitala ‘šta ima’, zapravo sam vas htjela
pitati jeste li u zadnje vrijeme primijetili neko strašno, utvarno, lepetavo
čudo u okolici škole. Jeste li?”
Damien je visok, stvarno zgodan dečko izvrsne strukture kostiju lica,
čije su smeđe oči obično bile tople i izražajne, ali u ovom su trenutku bile
suzdržane i nemalo hladne. “Lepetavo, utvarno čudo?” rekao je. “Oprosti,
nemam pojma o čemu govoriš.”
Srce mi se stisnulo od tona potpunog neznanca u njegovu glasu, ali
naglasila sam sama sebi sam da je barem odgovorio na moje pitanje. “Dok
sam se vraćala iz štale, nešto me nekako napalo. Nije se zapravo ništa
vidjelo, ali bilo je hladno i jako mi je ogrebalo šaku.” Podigla sam ruku
da im pokažem – i na njoj više nije bilo ogrebotine.
Ma super.
Shaunee i Erin zajedno su se podsmjehnule. Damien je samo izgledao
jako, jako tužno. Zaustila sam da im objasnim kako sam prije svega nekoliko
minuta imala tu ogrebotinu, kad nam je pritrčao Jack.
“O, bok! Jako mi je žao što kasnim, ali kad sam obukao košulju, otkrio
sam preogromnu mrlju ravno na prsima. Možeš ti to vjerovati?” rekao je
Jack kad je pritrčao s pladnjem hrane i sjeo na svoje mjesto pokraj Damiena.
“Mrlju? Ne valjda na onoj krasnoj Armanijevoj s dugim rukavima koju
sam ti nabavio za Božić, je li?” rekao je Damien, odmaknuvši se u stranu
da dade više mjesta svome dečku.
“Božemili, ne! Na nju nikada ne bih ništa prolio. Obožavam je i—”
Riječi su mu naglo posustale kad mu je pogled letimice prešao s Damiena
na mene. Progutao je. “Oh, ah. Bok, Zoey.”
“Bok, Jack”, rekla sam, osmjehnuvši mu se. Jack i Damien su skupa.
Halo. Kad su gej. Moji prijatelji i ja, zajedno sa svima koji nisu ograničeni
i potpuno skloni osuđivanju drugih, nemamo nikakvih problema s tim.
“Nisam očekivao da ću te vidjeti”, izbrbljao je Jack. “Mislio sam da
si i dalje… eh… eto…” Umuknuo je, pun očite nelagode, simpatično
porumenjevši.
“Mislio si da se i dalje skrivam u svojoj sobi?” pomogla sam mu.
Kimnuo je glavom.
“Ne”, čvrsto sam rekla. “To više ne radim.”
“Pa, la-di-da”, započela je Erin, ali prije nego što je Shaunee stigla po
običaju dovršiti dotičnu misao, s vrata iza nas dopro je tako bezočno seksi
smijeh da su se svi okrenuli i blenuli.
Miješajući bokovima, Afrodita je ušla u salu, smijući se i napadno
trepćući prema Dariusu, jednom od najmlađih i najzgodnijih ratnika iz reda
Erebovih Sinova koji su došli štititi Kuću Noći, a zatim je izvrsno zabacila
kosu. Cura je oduvijek mogla raditi više stvari u isti mah, ali totalno me
šokiralo kako je nonšalantno, krajnje skulirano i pribrano sada izgledala.
Još prekjučer bila je na pragu smrti, a onda je potpuno pošizila jer joj je
obris polumjeseca boje safira – koji se svim početnicima javlja na čelu kao
Biljeg onih u kojima je počela Promjena nakon koje će postati ili vampyri,
ili mrtvi – nestao s lica.
Što je značilo da se nekako opet pretvorila u ljudsko biće.
pet lis 22, 2010 10:12 pm